Jutros se jedan leptir zapleo u moje zavjese. Pokušala sam ga osloboditi i pustiti na slobodu. Žestoko se opirao. Napokon sam ga uspjela uzeti u ruke, koprcaao se i mlatarao krilima, taman kad sam ga skoro iznijela vani otrgnuo se i izletio vani, ali prilikom bijega ozlijedio je jedno krilo i stoga nije mogao daleko letjeti. Bi je slobodan ali bez krila, nije znao da ga želim spasiti, doživio me kao neprijatelja.
Zamislila sam se: Koliko ljudi smo „osakatili“ pokušavajući im pomoći, koliko njih smo pokušavali „pustiti na slobodu“ a oni su doživjeli da ih napadamo i žestoko se branili često ozljeđujući i sebe i nas?
Nije li bilo bolje da sam leptira ostavila na miru, možda bi se sam ne ozlijeđen uspio osloboditi ili bi eventualno u borbi za slobodu izgubio život, ali možda bolje i to nego li ostatak života provesti bez jednog krila. I tako i onako je osuđen na smrt.
Koliko ljude povrijedimo misleći kako im pomažemo i u dobrim namjerama ne misleći pri tom na koji način će oni doživjeti to uplitanje u njihov život.
Pogledajmo našu djecu stalno im pokušavamo pomoći u svemu i svačemu a uopće nas ne mole pomoć, mi poput „viteza templara“ osjećamo se pozvani da pomažemo i oslobađamo!
Koje li zablude!
Umjesto da strpljivo čekamo da nas zamole za pomoć, djeca, prijatelji,supružnici… mi pomažemo i kad treba, ali čini mi se više kad ne treba. A ukoliko nas ne zamole za pomoć kad im je potrebna e, onda smo podbacili u svakom pogledu.
